Karijera Žarka Lauševića bila je karijera koju bi svako poželio. Već 1982, sa 22 godine, dobio je prvu filmsku ulogu i od tada je svake sezone imao neku filmsku, televizijsku ili pozorišnu premijeru.
Ulogom u filmu
Progon debitovao je na filmu 1982. godine. Iste godine ostvario je značajne uloge u filmovima
Savamala i
Direktan prenos. Veliku slavu doživio je sa jednom od glavnih uloga u TV seriji
Sivi dom (1984).

Igrao je uloge u više od dvadeset filmova i televizijskih serija, među kojima su:
Šmeker (1985),
Svečana obaveza (TV) (1986),
Dogodilo se na današnji dan (1987),
Oficir s ružom (1987),
Braća po materi (1988),
Boj na Kosovu (1989),
Original falsifikata (1991),
Bolje od bekstva (1993), K
aži zašto me ostavi (1993),
Nož (1999).
Posle više od decenije pauze vraća se na veliko platno ulogom ikonopisca Save u filmu
Tajna nečiste krvi (2012). Nakon toga, niže uloge u filmovima
Smrdljiva bajka (2015) i
Senke nad Balkanom (2017) gdje tumači princa Đorđa Karađorđevića.
TV publici predstavio se 2018. godine maestralnom ulogom
Aćima Katića u seriji Koreni. Igrao je i u
Državnom službeniku (2019-2020),
Ime naroda (2020),
Aleksandar od Jugoslavije (2021),
Kalkanski krugovi (2021),
Vreme zla (2021),
Leto kad sam naučila da letim i
Heroji (2022) i
Heroji Halijarda gde tumači Kostu Jovića (2023).

Dobitnik je brojnih nagrada počev od Zlatne arena u Puli za najbolju mušku ulogu u filmu
Oficir s ružom, 1987. godine, „Cara Konstantina” u Nišu iste godine, kao i nagrada Grad teatar i „Zoran Radmilović“ za ulogu Kanjoša Macedonovića (1989), vlasnik je Grand-pri Naisa (2016) i Zlatne antene (2019).

Žarko Laušević u svojoj knjizi kao početak tragičnih događaja koji su ga snašli markirao izvođenje predstave
Sveti Sava u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 31. maja 1990. godine. Bilo je to gostovanje Narodnog pozorišta iz Zenice sa predstavom po tekstu Siniše Kovačevića, u režiji Vladimira Miličina.
Laušević je tad bio u zenitu popularnosti i u predstavi je igrao naslovnu ulogu, za koju je dobio Sterijinu nagradu 1990. u Novom Sadu, ali i mnoge druge. Posle toga Lauševićev život postao je pakao.
Prekretnica u njegovom životu je 31. jul 1993. godine.
Žarko i njegov pet godina stariji brat Branimir, zvani Mili, napadnuti su od grupe ljudi u blizini jednog podgoričkog lokala. Tom prilikom je Žarko iz svog pištolja usmrtio dvije osobe, a teško ranio jednu. Osuđen je na 13 godina zatvora zbog dvostrukog ubistva. Presuda je, nakon žalbi, potvrđena 1994. godine. Kaznu je izdržavao u Spužu i Požarevcu. Nakon ukidanja presude od strane Saveznog suda, po ponovnom pretresu februara 1998. godine, izrečena mu je kazna od četiri godine zatvora zbog dvostrukog ubistva u prekoračenju nužne odbrane. Budući da je u tom trenutku već izdržao 4,5 godine, pušten je na slobodu. Po izlasku iz zatvora napustio je zemlju i otišao u Njujork.
Međutim, Vrhovni sud Crne Gore je, po žalbi tužioca 30. marta 2001. godine, tu odluku o kazni preinačio i izrekao kaznu od 13 godina zatvora. Dana 3. jula 2009. godine, saopšteno je da je Laušević uhapšen u Sjedinjenim Američkim Državama zbog boravka u SAD bez vize i da se razmatra njegova ekstradicija Srbiji po međunarodnoj potjernici koja je raspisana 2002. godine na zahtjev Trećeg opštinskog suda u Beogradu.
Segmente iz života, Laušević je pretočio u knjigu Godina prođe dan nikad koja je objavljena 2011. Drugu knjigu Sve prođe pa i doživotna posvetio je svom životu u zatvoru, a 2022. objavio je i treću knjigu Padre idiote.